Srijeda, 21.09.2022.

Review filma "Beautiful Beings": Na talasima dječačkog nasilja

U susret Oskaru - filmska kritika filma "Beautiful Beings", pobjedinčkog filma 14.OFF-a u kategoriji OFF Generation Feature Film

Piše: Nisad Selimović/OFF

Drugi dugometražni film vrlo talentovanog islandskog reditelja Guðmundura Arnara Guðmundssona, „Beautiful Beings“, doživio je premijeru na festivalu u Berlinu u februaru ove godine, gdje je osvojio i jednu od sporednih  nagrada. Bitnije od tog priznanja je u suštini kontinuitet pojavljivanja na festivalima A kategorije, jer je i sa prethodnim djelom, „Heartstone“, bio prisutan na nekim bitnim filmskim smotrama na dvije strane svijeta.

A da Guðmundsson inspiraciju i dalje crpi iz vlastitih iskustava odrastanja u problematičnom okruženju islandskog folklora i kolorita, ovaj film zorno pokazuje kao i onaj debitantski. Samo, dok je tamo u fokusu bio čisto odnos dvojice prijatelja, ovdje je to reditelj nadogradio sa dramaturški složenijom pričom koja na trenutke nosi i elemente trilera.

Ali, na kraju krajeva, ipak je to opet priča o tinejdžerima i njihovim problemima. Ovdje je u fokusu Addi, dečko koji raste bez oca i koji je pod paskom majke. Ona je opet specifična sama po sebi jer vjeruje da je neka vrsta medija i da je u neku ruku vidovita. To kod Addija više rađa nelagode nego ičega drugog, pa tako osjećaj pritiska on iznosi i vani, među prijatelje.

Ta njegova raja je najjednostavnije rečeno, grupa idiota koji se iživljavaju na drugima. Upravo tako će naići i na Ballija, momka koji ima vlastite probleme, mnogo veće nego što ih ima Addi, ali koji će u njemu probuditi neke pozitivne vibracije...

Film tako u većini svog trajanja nosi baš onako klasičnu, ne mnogo specifičnu priču o odrastanju, sve dok situacija ne eskalira kada iz zatvora izađe Ballijev otac i preokrene sve pozitivno na negativno. Dječaci će se odlučiti na nešto nevjerovatno, i po prvi put u svojim životima, iz humanih pobuda.

Da je još na talasima dječačkog nasilja, upitne seksualnosti i okrutnog prirodnog okruženja koje donosi život u državi koja se čini kao druga planeta, Guðmundsson jasno pokazuje i sa ovim filmom. U neku ruku, te ako snimi još jedno djelo iste tematike, ovo bi mogla biti Islandska trilogija o odrastanju – toliko „Beautiful Beings“ nosi sličnosti sa „Hearstoneom“.

Nije to nužno loša stvar. Sav talenat u hendlanju mladih glumaca i njihovog usmjerenja ka jasnom izražaju prenešen je i ovdje, te je čak i jednog od glumaca iz svog debitantskog djela reditelj poveo sa sobom u novi izazov. Jasno, dalo je to pozitivne rezultate, a ni ostatak glumačke ekipe nije ispod nivoa. 

Ono što zapanjuje je u stvari ta situacija kojoj svjedočimo – Island generalno smatramo dijelom Skandinavije, ili nordijskom zemljom, koje opet mi sa juga Evrope vidimo kao idilična mjesta za život. Fascinira stoga ovako direktan i precizan uvid u islandsku nižu klasu koja se bori za svoje mjesto pod suncem, nekada i između sebe.

Gledati to kroz prizmu djece ili omladine još je iskrenije. Ti momci, vjerovati je reditelju, uistinu znaju mrziti vršnjake, biti zli i opaki prema neistomišljenicima, dok ih kod kuće proganjanju demoni razorenih porodica. Teško je tu biti ispravan, logičan ili iskren. U vrtlogu emocija dešava se štošta i sve to je potpuno opravdano.

To je, vjerujmo Guðmundssonu, iskrena slika jednog društva kojeg je i on dio, a on ga je kroz „Beautiful Beings“ tako prozreo da vam je nekada i mučno pratiti radnju na ekranu. Koliko je to komplikovan svijet za svariti, utoliko ga je i teže prenijeti kroz filmski medij gledaocima. 

Biti uspješan u svijetu filma, kao što rekoh, dokazuje i stalna prisutnost na dokazanim filmskim smotrama, ali budite sigurni, ništa od toga ne bi bilo moguće da ne postoji vještina prepričavanja životne drame. To Guðmundsson radi skoro pa savršeno, bez patetike i zataškavanja. Daje nam islandsko djetinjstvo na dlanu, sviđalo se ono nekome ili ne.