19-23. JULI 2022

Subota, 16.07.2022.

Heartstone - Mali dragulj evropskog filma

Heartstone - Mali dragulj evropskog filma

Piše: Nisad Selimović / Izbrušena do najsitnijeg detalja ali ipak spontana, Guðmundssonova storija o odrastanju je pravi dragulj ne samo islandskog nego i evropskog filma.

Filmove koji ne dolaze iz zemalja na koje smo navikli da ih proizvode u megaprodukciji, mahom SAD-a, vrlo rijetko možemo imati priliku pogledati na redovnim repertoarima kino dvorana. Obično su to filmovi koje su prikazivači primorani puštati zbog poticaja koje dobijaju kroz različite fondove, ali generalno, sve mimo Hollywooda je na ovaj ili onaj način zalutalo u naša kina.

Ali, zato postoje festivali i zato im se istinski zaljubljenici u filmove toliko raduju. Pored svekolikog SFF-a na kojem isuviše često ne znamo kakva se programska koncepcija tu provodi, Omladinski Film Festival je smotra na kojoj je sve jasno. Kako mu ime i govori – on je kreiran od mladića i djevojaka za njihove vršnjake, te donosi program koji je fokusiran na promociju mladosti u svakom pogledu: od autora, preko tema, do glumačkih ekipa.

Možda i najbolje u posljednjih par godina to oslikava mali, ali golemi opus islandskog reditelja Guðmundura Arnara Guðmundssona. Sa samo dva dugometražna filma, već je ostavio vrlo snažan otisak na evropskoj filmskoj mapi, a Omladinski će u svom prikazati oba.

Njegovo debitantsko cjelovečernje ostvarenje „Heartstone“ donosi priču baziranu na vlastitom iskustvu odrastanja u malom ribarskom selu na Islandu. To je polarizirani svijet, za koji sam Guðmundsson kaže da vas istovremeno tjera da ga zavolite i zamrzite, u samo dva godišnja doba.

Junaci priče su dvojica najboljih drugova, mladi tinejdžeri Thor i Christian, koji svoje djetinjstvo provode na način kako najbolje znaju i koji nije toliko različit od onog u Bosni ili, recimo, nekoj zemlji Južne Amerike. To je jednostavno prebijanje vremena, dok ne dođe vrijeme za istinske ispite u odrastanju, kao što je suočavanje sa porodičnim problemima ili vlastitom seksualnošću.

U dilemi su većinu filma obojica jarana – jedan ima emocije koje ne razumije, dok drugi nije siguran šta da misli o vlastitoj porodici koja, kao i većina u selu, trpi duboke unutrašnje nemire. U takvom svijetu, gdje sunce sija mjesecima ili ga nema pola godine, svi su donekle prirodno zbunjeni. Kada tome dodate adolescentske probleme, situacija nije nimalo izgledna.

Srećom, Guðmundsson cijelom pričom barata vrlo vješto i manirom starog znalca. Njegova vizura udaljene i tjeskobne zemlje je jasna i podastire se pred gledaoca iz kadra u kadar. Ipak, ona nije ni monotona iako je puna tih skoro monohronih tonova turobne i izolovane zajednice. Naprotiv, Guðmundssonov film je pun života i nade za te stisnute mlade duše, koje nisu sigurne ni gdje su pošle, a kamoli gdje će završiti.

Dugi kadrovi zapanjujućeg islandskog krajobraza samo nadopunjuju ono što je reditelj još davno zamislio (kaže da je ideju razvijao od 2007.), a fokus na detalje glumačke ekspresije pojačavaju dojam realnosti. To ide ruku pod ruku onome što je autor od početka želio – napraviti priču koja će oteti od zaborava njegovo vlastito sjećanje na isto to odrastanje.

Naposljetku, sve pomenuto je i vrlo teško izvesti ako ispred kamere nemate djecu koja će vaše ideje sprovesti u djelo. Dvojica glavnih protagonista, od kojih jedan i dolazi na Omladinski, Blær Hinriksson, svoje likove nose bez greške i ta hvala ih prati još od premijere filma na Torontu 2016., te projekcije na Veneciji iste godine, gdje je film osvojio i jednu od nagrada. Teško je reći da li ih je reditelj pustio da prosto budu ono što jesu ili su njegove rediteljske metode besprijekorne, ali je rezultat uistinu impresivan. U ovu priču ste uvučeni od početka, a upravo na njima dvojici je zasluga zašto ta pažnja ne popušta tokom dva sata trajanja filma.

Izbrušena do najsitnijeg detalja ali ipak spontana, Guðmundssonova storija o odrastanju je pravi dragulj ne samo islandskog nego i evropskog filma. Kao takav je na sve, pa i domaće festivale, uvijek dobrodošao.