Četvrtak, 01.02.2024.

Jedna mladost, jedan svijet nade

Nemojte izlaziti iz kuće više ako vaši najbliži i najmiliji nisu spremni da Vas oplakuju. Nemojte molim Vas izlatiti iz kuće ako ne znate podnijeti smrt. Nemojte da živite u Sarajevu ako ne znate poginuti ni krivi ni dužni.

Blog Kenana Musića, direktora Festivala

Nije Farisa ubio ovaj, čije ime ne želim ni pisati. Farisa je ubijala država, sistem, zatrovana sredina bez empatije koja se ne želi suprostaviti ubicama. Hitac, ovog, je samo dokrajčio krhko mlado biće, ni krivo ni dužno, kojeg rodiš, odgajaš, ulažeš u njega i neko ti ga uzme. 

Farisa, a prije toga na desetine mladih ubili smo mi, koji nemamo muda da zahtjevamo sredinu u kojoj se ne strahuje za život, kad izađeš po hljeb, doner, sok, da šetaš. 

Krivi smo mi koje boli neka stvar. Krivi smo mi što ćemo i sada šutjeti. Krivi smo mi što mislimo da će sve biti uredu i što na sve saginjemo glavu. Mogu pisati do sutra zašto smo krivi i zašto su oni krivi. Ali kao što ne žeim značaj davati ubici ne želim ni onima koji mogu rješiti stvar. Oni mogu! Mogu! Mogu! Mi možemo, mi moramo! Znam, reći ćete nije do nas, do policije je, do suda. Do svih je. Slažem se. Ali ovako ne smije i ne može više. Ne može! Nama treba jedan društveni restart. Katarza. Empatija. Volja za životom. Ne smijemo se više, ne živimo. Preživljavamo. Igramo igricu zvanu život. I dok ljudi sa svojih 19 godina po Zagrebu, Ljubljani, Berlinu, Beču žive nejljepše godine svog života, mi iz generacije u generaciju živimo za bolje sutra. U osnovnu školu kada sam krenuo slušao sam floskule koje slušam danas.

Zamisli ubije ti neko dijete, onako, a sistem je to dozvolio. Jer, zašto ovo sistem nije negdje drugo dozvolio? Zamisli, ubiju ti dijete, a ti imaš snage reći "neka Faris moj bude posljednje ubijeno dijete u ovom gradu". Hoće li? Hoćemo li prestati pričati? Je li nas strah, je li mi želimo živjati?

Zaplačite, nasekirajte se. Neka vas glava zaboli. Danas vas u Sarajevu neko može ubiti, da znate. Nemojte izlaziti ako niste spremni da vas neko ubije. Autom, oružjem, komentarom na društvenim mrežama, kako god. Ne izlazite iz kuće i gledajte društvene mreže da Vas ne bi ubili podcasti sa kvazi influenserima obrijanih glava, rođenih prije manje od dvadeset godina, kojima su prijetnja, psovka, bijelo, speed, pištolj redovan rekvizit i poštapalica. Ne izlazite da vas ne ubiju mediji koji dozvoljavaju da se ravija diskurs pun mržnje iza botovskih profila te zbog onih koji su odgovorni a krivicu svaljajuju na druge.

Nemojte izlaziti iz kuće više, ako vaši najbliži i najmiliji nisu spremni da Vas oplakuju. Nemojte molim Vas izlatiti iz kuće ako ne znate podnijeti smrt. Nemojte da živite u Sarajevu ako ne znate poginuti ni krivi ni dužni.

Jedna mladost, jedan svijet nade
Raste tiho u srcu tvom
Drugi za te ovaj svijet grade
S malo prave istine u tom
Pričaju ti priče te
I svaka ima svoj sretan kraj

Al presućuju da taj svijet krade
Baš tvog sunca sjaj

Jedna mladost, jedan san sreće
Al do nje još dalek, dug put
I dok srce na svoj put kreće
U taj svijet ocvao i žut
Odjednom ćeš shvatit sve
Kako nigdje nema plamena tvog
Poput mrtve rijeke svijet teče
Bez cilja svog

Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet
Tko zna, i u mraku katkad nikne divan cvijet
Možda, tko zna, jedna od sretnih
Jedna od tisuću bit ću baš ja

Tko da zna
Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet
Tko zna, i u mraku katkad nikne divan cvijet
Možda, tko zna, jedna od sretnih
Jedna od tisuću bit ću baš ja

Tko da zna?